Svakog proljeća u ovo doba
kad visibaba od slabog sunca
kao siroče toplinu prosi
onako tiho, tiho nečujno
u oči mi se uliju kiše
vjetar u nebo dušu mi nosi
a ona teška, teška preteška
ka dubinama tone sve više
Izgleda nisam dovoljno plak’o
K’o da iz srca rastu mi krila
dižu me gore pod jastuk meki
ispružam ruke da sam ti bliže
znam da si u tom nebeskom moru
jer si voljela tkaninu plavu
al’ mi se krilo niz oblak kliže
duša mi teška, teška preteška
gura me dolje u mokru u travu
Izgleda nisam dovoljno plak’o
Da li je čežnja ili je želja
što me podiže tako visoko
ka vizantijskim bojama plavim
ili sam možda u san uton’o
lutam izgubljen k’o jadno kuče
po polomljenim freskama starim
duša mi teška, teška preteška
majka me zemlja ka sebi vuče
Izgleda nisam dovoljno plak’o
I opet moja nada se gubi
kao uvijek u ovo doba
nada da bi te majko dotak’o
spustio boli u tvoje krilo
da bi me rane nježnije pekle
ali se nisam iz mjesta mak’o
jer mi je duša, teška preteška
još nisu iz nje suze istekle
Izgleda nisam dovoljno plak’o