Negdje pred podne siš’o sam dolje
popio prvu kavu na šešce
odgurn’o vrata sjajnog hotela
ka starom gradu krenuo pješ’ce
Nisam siguran da li me staza
vodi u smjeru kojim sam poš’o
mada si i ti nekada davno
ovuda nekud čaršiji doš’o
Da l’ sam izabr’o obalu pravu
da prijedjem tu prokletu Savu?
Iz žarkog neba zeleno-žutog
tvoje me oko crveno gleda.
Da li to meni boje se mute
zato što nosim ime tvog djeda?
Moram da idem ali bez volje
kao iz mrsa u časni post
trebaće mnogo proliti znoja
da bi se preš’o pjesnikov most
Ljumam k’o jež po vreloj cesti
ljetne mi žege djonove tope
znam da si i ti Ježurka ljumo
kad ti je proljeće mazilo stope
Bilo je teško nositi teret
dok si išao po drugoj strani
nije ni meni nimalo lako
nisu ni ‘vamo usponi mali
Htio bi da sam makar ti sjena
možda i više, neću da lažem
al’ velik je to zalogaj za me
iako kadkad stihove slažem
Čudan me strah hvata za noge
gdje ću da stanem marljivo pazim
hoću da taknem kraj tvoje pjesme
hoću da tvojim strofama gazim
Tiše od daha prolazim mjesto
gdje si ti svoju sudbinu sazn’o
i preko praga ježeve kuće
pružio zadnji korak u prazno
“Zbogom lijepi i strašni živote.”
u kom se strahom pjesnici krote
Privijam bajku na svoje grudi
u kojoj lebdi nad Savom klupa
stoji uspravno al’ naopako
a na njoj sjedi Bosanska Krupa
Ubrzam malo da ne bi zast’o
svintam u lijevo tu iza ugla
usmjerim uzde ka zlatnoj Moskvi
guta me tamnih ulica džungla
Svaka mi tvoja pjesma odzvanja
kroz topli propuh izmedju zgrada
gdje poeziju i prozu spaja
crkveno zvono sa starog grada
Vidim te svuda, vidim te svagdje
vidim kako se sa sobom mučiš
vidim te gore, vidim te dole
za svakim ćoškom kao da čučiš
A pored tebe u lokvi plavoj
kao da tvoje odore stoje
na njima orden prekriven granom
crvenog šljeza šljezove boje
Hladi se pločnik kneza Mihaila
veče prekriva svjetiljke rane
valja mi nazad preko tog mosta
al’ ovog puta sa tvoje strane
Muče me moje debele misli
kroz koje vučem pitanje tanko
Da l’ ću dospjeti obali drugoj
il’ ću zastati k’o i ti Branko?