Nedostaje krišci jabuka njena

Baš se skupilo, ima i viška
steže mi dušu, ništa ne žali
nedostaje jabuci njezina kriška
a krišci njezina jabuka fali.
Bajata rana opet je friška.

Zelen se pruža, razvlači niti
budi tišina usnuli kvart
džaba se priroda ljepotom kiti
badava sve, kad prezirem Mart.
Valja mi opet ranu previti.

Htio bi da imam k’o drugi ljudi
od sreće sredu a ne okrajke
ali mi proljeće sjećanje budi
na jutro kad sam ost’o bez majke.
Pritisla tuga umorne grudi.

Proćiće valjda, lakše će biti
al’ ne znam kada, kojega Marta
da ne moram suze od sebe kriti
da osjetim miris ocvalog kvarta.
Da l’ će drugačije ikada biti?

Bajata rana opet je friška
opet krišci jabuka fali
nedostaje jabuci njezina kriška
steže mi dušu, ništa ne žali
Eh, baš se skupilo, ima i viška.

Gospodar i sluga

Magla se gusta pod brdom stisla
ko friška mast u hladnoj tavi
biseri rose kao na koncu
niz oštru travu nečujno klize
miris svježine tišinu budi
a duboki uzdah nozdrve grize

Crven se razlila tu iznad šume
izgleda k’o da nebesa gore
jutro kroz krošnju provlači prste
k’o da se samo od sebe krije
tamo gdje svitaj zjenicu širi
eno ga sunce, samo što nije

Svjetlost se vere uz strme njive
gura u ćošak ostatke tame
u zlatnom moru ozrelog žita
podiže glavu suncokret kruti
kao u sveca u sunce gleda
sa stotinu sitnih očiju žuti

Korake pruža vatrena kugla
po stazi staroj već utabanoj
da prije mraka na konak dodje
za njom se vjerno suncokret vuče
sve mu se čini tako poznato
k’o da su ovuda prošli i juče

Džaba je šumi njezina raskoš
modroj lavandi miris opojni
ljubavna pjesma mladom slavuju
stidnoj mimozi to što se stidi
kada ljepotu čitavog svijeta
samo u suncu suncokret vidi

Da ne bi slučajno promaklo nešto
ne spušta pogled odani sluga
toliko vjere u gospodara
skoro da nema ili je rijetka
da toliki put prevali dnevno
pa opet sutra sve ispočetka

I opet tako sledeći dan
i opet tako sledeće podne
i opet tako sledeće veče
niz nebo sunce ko zmija gmiže
al’ usporava suncokret tromi
teškim pogledom jedva ga stiže

I ovog jutra sve je po starom
svitanje svoju zjenicu širi
sunce izranja, samo što nije
al’ ne diže glavu suncokret kruti
pognut do zemlje k’o nijem šuti
spavaju stotine okica žuti

Opet se šuma u raskoš kiti
miris lavande nozdrve grize
miluje tišinu pjesma slavuja
skriva se mimoza ko da se stidi
i kad bi htio više ne može
da tu ljepotu suncokret vidi

I sledeće jutro sunce se vrati
al’ ne bi sluge da ga poprati

Orač u špiglu

Jesi l’ to ti rodjeni brate
čiju ljepotu brazdaju bore
ti što si nježno mazio grube
gubio bitke što se ne gube
orač u špiglu koji još ore

Jesi l’ to ti odani druže
ti što me blijedo u oči gledaš
ti kao mućak pod toplom kvočkom
ti kao šina pod teškim točkom
jedva se vučeš a još se nedaš

Jesi l’ to ti došao opet
da mi ponovo strpljenje vadiš
znaš da si ovdje bio i juče
znaš da me ništa tebi ne vuče
džaba se s mojim živcima sladiš

Jesu l’ to tvoje usahle oči
k’o dvije tegle pune samoće
što su k’o fenjer nekad sijale
što su k’o oganj nekad grijale
bile k’o sunce u sred hladnoće

Jesu l’ to tvoji obrazi kleti
koji su nekad žarili žarom
bili rumeni, gledali gore
a sada sivi, gledaju dolje
k’o mokar veš na štriku starom

Je li to tvoj usamljen pogled
k’o pomrčina zbijen u rogu
zuri u prazno a k’o bi rek’o
da je nekada uzdahe sjek’o
ponosne cure obar’o s nogu

Je li to tvoj osmijeh satran
od sreće i tuge jednako satkan
što je blistao k’o sjaj u snijegu
lovio mlada srca u bijegu
a sad je ugašen k’o crni katran

Je li to tvoja umorna duša
ili su to samo njeni ostaci
nekad se ona kitila srećom
spokoj i ljubav grabila vrećom
a sad su joj samo tuge ortaci

Je l’ ti to opet uporno čekaš
da se k’o nekad samnom podružiš
i ne pomošljaj da ti se predam
ne želim više ni da de gledam
vakat je da svojim putem produžiš

Jesi l’ to ti nemila tugo
moj gospodaru i moja slugo
rekoh da me se polako prodješ
u rano jutro više ne dodješ
ili ću špiglo kupiti drugo