Da li je šuma došla po svoje?

Dockan je bio kada sam stig’o
hiljade milja sa sebe svuko
odškrino okno sparine teške
prekrio oči debelim mrakom
pod lako ćebe umor zavuk’o

Dugo je stara čekala duša
da takne moga djetinstva vrata
otvori prozor prošlosti davne
gdje joj je pogled u jutra rana
sjekao odsjaj njiva od zlata

Još mi tišina umara snove
mada je sunce prtislo podne
k’o vlasi četke mladog slikara
šara mi lice sjenka od lišća
ispod prozora bjelice rodne

Guram u stranu zavjese čežnje
da bi mi oko moglo da seže
do u proplanke, široke, meke
sa kojih srne kad nešto šušne
laganim skokom u gustiš bježe

Gledam u puste krčev’ne naše
što su se nekad pružati znale
uz visoravan pa u daljinu
ispod obala pa u širinu
a sad nekako uske i male

Zamišljam golet susjednog brda
k’o sir po njemu prosuto inje
nekad je bilo čisto i glatko
sada goleti kao da nema
po njemu raste gusto rastinje

Preko šljemena starog kućara
gledam kako se zimica stara
krije u ćošku minulih dana
nemoćna da se odupre šiblju
pedalj po pedalj u grič pretvara

A ispod dugih zrelih voćnjaka
gdje su mi stope ljubile sokak
boce su mnoge godine splele
kroz oštro trnje i bujad suvu
ne možeš više da pružiš korak

Na moje selo ispod cerova
k’o da se Božija spustila kazna
u jednoj kući praznina zvoni
u drugoj jedva tišina diše
a treća kuća potpuno prazna

Nekad su ljudi krčili dvore
tjerali šumu dalje od kuće
proklete zemlje bili su gladni
a sad im ispod temelja vlažnih
umjesto ruža izbija pruće

Sjećam se priče pokojnog djeda
dok kremen suvi o čakmak kreše
duvan u luli k’o bombon žari
cijedi slova kroz guste zube:
“Sve ovo nekad pod šumom biješe.”

Bio sam tada i suviše mlad
da shvatim pravu suštinu priče
sada su stvari jasnije mnogo
kad vidim kako umjesto trave
korov u mome dvorištu niče

Spušta se prošlost niz nove medje
drhte livade sjenki se boje
u sred ledine mladice rastu
sužava prsten priroda majka
izgleda šuma došla po svoje

Leave a Comment

Your email address will not be published.