Orač u špiglu

Jesi l’ to ti rodjeni brate
čiju ljepotu brazdaju bore
ti što si nježno mazio grube
gubio bitke što se ne gube
orač u špiglu koji još ore

Jesi l’ to ti odani druže
ti što me blijedo u oči gledaš
ti kao mućak pod toplom kvočkom
ti kao šina pod teškim točkom
jedva se vučeš a još se nedaš

Jesi l’ to ti došao opet
da mi ponovo strpljenje vadiš
znaš da si ovdje bio i juče
znaš da me ništa tebi ne vuče
džaba se s mojim živcima sladiš

Jesu l’ to tvoje usahle oči
k’o dvije tegle pune samoće
što su k’o fenjer nekad sijale
što su k’o oganj nekad grijale
bile k’o sunce u sred hladnoće

Jesu l’ to tvoji obrazi kleti
koji su nekad žarili žarom
bili rumeni, gledali gore
a sada sivi, gledaju dolje
k’o mokar veš na štriku starom

Je li to tvoj usamljen pogled
k’o pomrčina zbijen u rogu
zuri u prazno a k’o bi rek’o
da je nekada uzdahe sjek’o
ponosne cure obar’o s nogu

Je li to tvoj osmijeh satran
od sreće i tuge jednako satkan
što je blistao k’o sjaj u snijegu
lovio mlada srca u bijegu
a sad je ugašen k’o crni katran

Je li to tvoja umorna duša
ili su to samo njeni ostaci
nekad se ona kitila srećom
spokoj i ljubav grabila vrećom
a sad su joj samo tuge ortaci

Je l’ ti to opet uporno čekaš
da se k’o nekad samnom podružiš
i ne pomošljaj da ti se predam
ne želim više ni da de gledam
vakat je da svojim putem produžiš

Jesi l’ to ti nemila tugo
moj gospodaru i moja slugo
rekoh da me se polako prodješ
u rano jutro više ne dodješ
ili ću špiglo kupiti drugo