Gospodar i sluga

Magla se gusta pod brdom stisla
ko friška mast u hladnoj tavi
biseri rose kao na koncu
niz oštru travu nečujno klize
miris svježine tišinu budi
a duboki uzdah nozdrve grize

Crven se razlila tu iznad šume
izgleda k’o da nebesa gore
jutro kroz krošnju provlači prste
k’o da se samo od sebe krije
tamo gdje svitaj zjenicu širi
eno ga sunce, samo što nije

Svjetlost se vere uz strme njive
gura u ćošak ostatke tame
u zlatnom moru ozrelog žita
podiže glavu suncokret kruti
kao u sveca u sunce gleda
sa stotinu sitnih očiju žuti

Korake pruža vatrena kugla
po stazi staroj već utabanoj
da prije mraka na konak dodje
za njom se vjerno suncokret vuče
sve mu se čini tako poznato
k’o da su ovuda prošli i juče

Džaba je šumi njezina raskoš
modroj lavandi miris opojni
ljubavna pjesma mladom slavuju
stidnoj mimozi to što se stidi
kada ljepotu čitavog svijeta
samo u suncu suncokret vidi

Da ne bi slučajno promaklo nešto
ne spušta pogled odani sluga
toliko vjere u gospodara
skoro da nema ili je rijetka
da toliki put prevali dnevno
pa opet sutra sve ispočetka

I opet tako sledeći dan
i opet tako sledeće podne
i opet tako sledeće veče
niz nebo sunce ko zmija gmiže
al’ usporava suncokret tromi
teškim pogledom jedva ga stiže

I ovog jutra sve je po starom
svitanje svoju zjenicu širi
sunce izranja, samo što nije
al’ ne diže glavu suncokret kruti
pognut do zemlje k’o nijem šuti
spavaju stotine okica žuti

Opet se šuma u raskoš kiti
miris lavande nozdrve grize
miluje tišinu pjesma slavuja
skriva se mimoza ko da se stidi
i kad bi htio više ne može
da tu ljepotu suncokret vidi

I sledeće jutro sunce se vrati
al’ ne bi sluge da ga poprati